Kako je ban Stjepan II odbijao svaki razgovor, to car Dušan tokom oktobra meseca 1350. godine pokrene veliku vojsku na Bosnu. "Krenuvši na put s caricom, dođe na granicu Bosne, kod reke Drine,
s pedeset hiljada konjanika i trideset hiljada pešaka" (Mavro Orbin). Znajući da ne može izdržati direktan sudar sa carskom vojskom, ban Stjepan II je u samome početku pokušao da organizuje neku vrstu gerilske taktike. "Ali uvidevši na kraju da neće moći odoleti neprijateljskoj vojsci, poseče mnogo velikih stabala pomoću kojih zakrči prolaze, te osta povučen u šumama i planinama kao u nekim tvrđavama, braneći s mnogo ljudi sve prolaze kroz koje se moglo prodreti s vojskom u Bosnu" (Mavro Orbin). Taktika je bila dobro zamišljena i moguće je da bi carevoj vojsci ban naneo mnogo štete i možda do kraja ga naterao na povlačenje. Iako osion i veoma svojevoljan, ban Stjepan II se pokazao kao nepokolebljiv i veoma hrabar. Međutim, ni car Dušan nije bio naivan. Uspeo je da uz pomoć mita unese razdor među Stjepanovu vlastelu, tako da je dosta njegovih ljudi prešlo na carevu stranu. Samim tim i otpor koji je zamišljen nije mogao biti i sproveden.
Ostavši bez vojske morao je ban Stjepan II da misli kako će da spasi glavu. Sa ono malo preostalih ljudi povukao se u planinu, ali ni u njih nije imao poverenja plašeći se izdaje. "Stoga odluči da se povuče u planine s malim brojem svojih ljudi, koje je i dalje, ipak, menjao kako ga neko od njih ne bi izdao" (Mavro Orbin). Slomivši tako odmah u početku svaki otpor car Dušan je sa svojom vojskom postepeno zauzimao Bosnu. Uskoro je stigao pod Bobovac, jedno veoma jako utvrđenje, u kojem se nalazila banova ćerka Jelisaveta. "Baci se još na osvajanje utvrđenja Bobovca, u koje se bila sklonila Jelisaveta, jedinica kći bana Stjepana, koja je tada bila devojčica, a kasnije žena Ludovika, ugarskog kralja, i majka Marije, žene cara Žigmunda" (Mavro Orbin). Do kraja se pokazalo d je ovaj tvrdi grad ipak suviše utvrđen da bi se mogao brzo osvojiti, a osim toga ni car nije pokazivao neku posebnu volju, pa je opsada uskoro skinuta. Nakon toga, car Dušan je poslao vojsku da pleni po Bosni. "Utaborivši se tu, posla deo vojske da pleni prema reci Cetini i onoj drugoj reci, Krki, prema Hrvatskoj, a on s ostalim delom vojske skrenu prema Humskoj oblasti" (Mavro Orbin).
Možda je car Dušan očekivao da će ban Stjepan II ponuditi pregovore, međutim, to što se Bobovac održao moglo je banu samo da pruži daljnjeg podstreka u otporu. Ko zna kako bi se sve to završilo da iznenada ne dođe do cara Dušana vest da su Vizantinci počeli ofanzivu u Makedoniji i da tamo stvari jako loše stoje. Kako mu je taj deo države u tome momentu bio važniji on odmah pokrene vojsku ka Makedoniji, ostavivši neke garnizone da sačuvaju osvojeni Hum. Međutim, kako se car Dušan povukao iz Bosne tako je ban za samo par meseci povratio sve ono što je car osvojio. Iako nije dobio ni jednu bitku, ban Stjepan II je na kraju, uz splet srećnih okolnosti, pobedio u ovom ratu.
http://www.rastko.org.yu/istorija/zfajf ... c486040899
Izvor je srpska stranica za historiju i kulturu. A knjiga je veoma dobra i preporučujem da je pročitate. Sigurno ćete naći dosta stvari koje do sada niste znali.